Osnovna škola Sveti Križ Začretje

                                                                              Medijsko - novinarska grupa

1. Tijekom izlaganja u našoj školi saznali smo da je roman „Trči! Ne čekaj me…“ nastao iz sastavka. Kako i kada ste odlučili „proširiti“ sastavak i napisati roman?

O: Prve rečenice sam zapisala na drvenim letvicama naše drvarne, a onda sam jedne noći počela pisati u bilježnicu. U trenutku kada sam odlučila napisati sastavak svojoj učiteljici, ti zapisi sa drvenih letvica su mi bili podsjetnik kojeg sam onda iskoristila za priču i napisala veliki sastavak od 240 stranica!

2. Naslov „Trči! Ne čekaj me…“ budi interes za čitanjem knjige. Kako ste se odlučili za taj naslov?

O: Željela sam da i naslov ispriča jednu priču, pa sam se odlučila za te riječi iz razloga što je to prva rečenica koju su mama i baka poviknule kada je pala prva granata na Karlovac: „Trčite! Nemojte nas čekati.“ Za mene je to bio ogroman šok jer tvoji stupovi sigurnosti ti govore da trčiš, a ti ne znaš niti kuda niti hoće li oni uspjeti stići! Eto, ta rečenica mi uvijek odzvanja mislima i upravo zbog toga sam se odlučila da bude na naslovnici knjige!

3. Kako je izgledalo Vaše djetinjstvo u skloništu?

O: Roditelji su pokušavali napraviti sve da to sjedenje u stolicama ili na klupama u skloništu, hladnom skloništu, bude što manje stresno pa su nam donijeli jedan TV kojeg smo gledali dok je bilo struje. Kad nije bilo struje, sjedili smo pored svijeća i čekali da ta tama što prije prođe. Uvijek je bilo jako hladno jer je i ljeti i zimi u podrumu bilo hladno. To su neke slike kojih se jako dobro sjećam... Sjećam se i da smo čekali Božić i Novu godinu u podrumu, slavili rođendane... Danas to ne mogu uopće zamisliti, da neko dijete slavi rođendan u skloništu ili podrumu, a nama je to bila svakodnevica.

4. Kada je počeo rat, imali ste 13 godina, bili ste djevojčica u pubertetu. Kako je život u skloništu utjecao na Vas iz te perspektive?

O: U početku nismo ni o čemu razmišljali osim o tome kako se moramo skloniti. Nije tu bilo mjesta nekim ljubavima, simpatijama jer smo svi bili u strahu za svoje i tuđe živote. Sjećam se da mi je jednom, na samom početku, proletjela misao kroz glavu: „A tko zna gdje je moj Petar sada!“ – Petar je bio moja simpatija u 7. razredu, a kako nije bilo mobitela, nisam znala što se s njim događa i gdje je. Kasnije, kako je vrijeme prolazilo i kako smo se na neki način počeli navikavati na novonastalu situaciju, počele su se javljati i neke simpatije u skloništu, pa smo si ostavljali kratke porukice na papirićima između letvica na drvarnama. Čak je jedan par iz skloništa okrunio svoju vezu brakom 3 godine nakon rata i sada imaju troje djece.

5. Kako je izgledala nastava u školi za vrijeme rata?

O: U onim danima kada su napadi bili vrlo jaki, škola se održavala preko radio Karlovca. Naši učitelji su odlazili u jednu podrumsku prostoriju na radio i imali smo školu preko etera. Svi smo znali sjediti u skloništu i slušati naše učitelje na radiju. Zapisivali smo u bilježnice ono što su nam govorili i tako obrađivali gradivo. Zadavali su nam i zadaću na taj način i sada kada se sjetim toga, koliko smo bili disciplinirani, svi smo pisali zadaće, tako da kada je škola ponovo počela, nitko nije kasnio sa gradivom.

6. Gdje živite danas? Kako je rat utjecao na Vaš daljnji život?

O: I dan danas živim u Karlovcu, u istom kvartu. I ponosna sam što i sada, 26 godina kasnije, hodam istim ulicama. Rat je utjecao na moj život tako da sam postala osoba koja zna cijeniti slobodu, mir, neke posebne trenutke mira i opuštenosti sa svojom obitelji. Uživam u toplini, u suncu, u rijekama, u ljudima... Volim slobodno udahnuti zrak i uživati u tom trenutku.

7. Nakon svega što ste proživjeli, jeste li ikad osjetili potrebu za nekom vrstom osvete?

O: Osveta za sobom ponovo vuče osvetu i mislim da to nije dobar način razmišljanja. Ne smijemo zaboraviti, ali moramo na neki način oprostiti jer je to najveća čovjekova vrlina. Moramo pronaći neke nove „igračke“ kojima se trebamo igrati kroz svaki novi dan jer je to dar i poklon svakome od nas.

8. Kad razmišljate o Karlovcu i ratnom dobu, čega se prvo sjetite, odnosno koje Vam je najsnažnije sjećanje iz tih dana?

O: Najsnažniji osjećaj mi je taj što sam, gledajući unatrag, bila dovoljno hrabra. Jer hrabrost u tim trenucima je najvažnija. Ima puno situacija kojih se sjetim, recimo moj 13. rođendan (4.10.) kada je Karlovac doživio jedan od svojih najvećih napada. Svaki put kada dođe 4.10. ja se sjetim tog dana i pomislim: ajde, proveseli se, tu si, živa si, tvoja obitelj je dobro! Budi vesela!

9. Što biste poručili mladima danas?

O: Poručila bih da budete veseli, ponosni i sretni što ste tu gdje jeste, da ponosno i hrabro hodate svojim putevima koji se pred vama otvaraju. Neka druga djeca, moji prijatelji, su živjeli nekim drugim životom prije svega 20-ak godina. Živjeli smo životom kojeg ne bi poželjela niti jednom djetetu na svijetu. I baš zbog toga, vi danas morate cijeniti svaku sekundu svakog dana koji je pred vama. Poštujte svoje roditelje, braću, sestre jer ja uvijek volim reći: obitelj je najtopliji pokrivač kojeg možeš imati onda kada ti je najhladnije!